20

četvrtak

studeni

2008

Od kud to sve?

Od kud sav žar i želja za napisat tri stiha što se rimuju? Od kud želja da dobro pobjedi! Od kud želja da pravda bude uvijek ispoštovana. Kako svoje emocije reči, a nikome pritom svjetonazor ne srušiti. Kako riječi sa zaslona ekrana ulaze u tvoje misli kako ih shvaćaš kako sebi objasnit zbog čega ljubav postoji, zbog čega sve oko nas postoji. Od kuda je potekla ideja da svi isto moraju mislit, zbog čega možemo razmšljat, ... G.G. Marquez je napisao prredivne riječi, stihove koje u sebi sadrže mudrost, savjet i nadasve odgovor na neka životna pitanja.

Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam krpena marioneta
i darovao mi jos komadic života,
vjerovatno ne bih govorio sve sto mislim,
ali bih sigurno razmisljao o svemu što govorim

Da li sami možete zaključiti što je pisac htio reči, volio bi kad bi bilo što napisali u komentar kao svoju neku analizu! Prvi puta sam za blogom poželio sebi objasnit stih i vama na neki način što mislim i osjećam. Prvi puta razmislit i reči što osjećam i shvaćam iz tog malog mozaika. Što je htio reči pisac sa: "Kad bi Bog zaboravio da sam krepana marioneta"? Jel Bog upravlja našim životima? Mislim da upravo to čini sa posrednikom koji zovemo sudbina. Neznamo što nas čeka ni što da očekujemo, mi smo lutka tj. marioneta koja ima svoj svijet svoj nacin razmisljanja to je ono u našim genima što nas čini onim što jesmo jedino što znamo da imali smo svoj početak i da će mo imat kraj, to što znamo su konci što nas drže u nekom okviru. Govoreći o prilici za novim životom : "i darovao mi jos komadic života" možda želi reči koliko je zahvalan Bogu za što je imao, a propustio učinit i možda koliko je boli doživio ali svjedno želi još jedan komadić života jer ga je cijenio jer je ipak vidio nešto vedro nešto korisno u njemu. Naučio je nešto vrlo bitno :"vjerovatno ne bih govorio sve sto mislim" da prebrz jezik koji pretoči misli u zvuk dovede naše biće u situacije koje nismo zaslužili koje možda se mogu izbjeć. Naučiti kada i kako što reči je vrh umjetnosti savršenstva, a nadasve umjeća životne komunikacije. Nikad nisu sve riječi za sve uši. Međutim ne govoriti nije isto ne misliti: "ali bih sigurno razmisljao o svemu što govorim" Razmišljati i sa odabranima djeliti svoje misli je poanta našeg postojanja ili bar jedna od mnogih. Možda govorim gluposti možda je sve ovo glupost možda bi iz ovog dobio jedan iz zadaćnice. Možda nitko ne svati misao, bit. A da li uopce ima smisla? Da li ima bit? Nije važno što ja kažem bitno je što ti misliš. Sebe izraziti najbolje što možeš je bit. Izrazit se u pravo vrijeme na prav način. I za kraj ovog teksta dodat ću još citat:

"Cijenio bih stvari ne prema onome koliko vrijede,
nego prema onome koliko znace. "

Vjerujem da vrijednost u kunama, dolarima, forintama, lirama, pesosima ili eurima je naj irelevantnija brojka koju će tvoje misli, znanje, spoznaje osjećaje i mudrosti itko ikad procijeniti. Vrijediš onoliko koliko sam sebi znaćiš onoliko koliko si spreman sam sebe izraziti. Biti kao svi isto je kao i nebiti. O kapetane, o moj kapetane. Puno mi znaći ljubav, vjera i iskrenost. Puno mi znaće prijatelji. Puno mi znaći ovaj svijet takav kakav je. Volio bi da je bolji ali nije.
U tom trenutku što nam Bog daje vjerujem da mogu reći koliko volim i cijenim što djelim trenutke zajedno sa Vama.

"Ne bih dopustio da prodje jedan jedini dan
A da ne kazem ljudima koje volim da ih volim"

Vjerujem da vjere imam.
Vjerujem da prijatelje imam.
Vjerujem da sve ovo nije san.
Vjerujem da u ljubav vjere imam.
Vjerujem da život nije gori od snova.

"Kada misle da treba da prestanu zaljubljivati se u starosti
Ne znajući da stare upravo onda kada prestanu Da se zaljubljuju."

Pitate se gdje su odgovori na životna pitanja. Odogovori su u Vama, bili i uvijek će biti.

23

subota

kolovoz

2008

Zapravo (193)

Zapravo predugo tu nisam bio, zapravo vrijeme briše puno više od sječanja. Briše i emocije. Čudno je to zapravo. Nešto nestane da bi sasvim nešto drugo pojavilo. No kad si tako netko tko rijetko posjeti ovaj virtualni cirkus iznenadi se napastima i reklamama i naprednim blogerima koji su vrijedno unaprjeđivali svoje popratne sadržaje od silnih reklama, upozorenja o ne komentiranju ovako, onako. Zabrinuo sam se da je nestao onaj duh bloga. Nestala ona sloboda gdje svatko ima svoju slobodu svoju terasu mira i zabave i kojem ništa ružno se nemože dogodit. Možda je to samo slučajnost, možda sam u krivu. Al blog nije više što je bio. Nije pruža onaj osječaj da si napisao nešto sam i da je to nešto što te veseli iz godine u godinu, iz dana u dan. Neki postaju novinari neki postaju poznati od poznatijih jer pišu. Pišu nešto. Što to je, ne znam. Tko to je, ne znam. Ma zapravo tužno baš tužno što moraš "x" stiskat da ti se makne reklama sa bloga. Možda je to samo neko novo vrijeme. Ili više ništa zbilja nije isto :(

15

utorak

srpanj

2008

Puše vjetar

Koliko treba vremena proći, koliko treba riječi, koliko treba violina da osjetiš. Ništa više ne željet samo da osjetiš. Oprosti što prošlo je sve, nikada se vratiti neće. Priča nikada nema početak ni kraj. Je li to samo slučajnost. Nostalgija premosti sve od siromaštva do bogatstva, ono koliko pijeska treba proteći kroz dlan da znoj od čežnje i požude odnese. Odnese kiša i riječi i melodiju. Kapljice vode od zidova stvara oblike koje samo na nebu možeš ugledati. Ogledala oduvijek okreću strane, igraju se magije u stvarnosti. Dug put kao Ilica od netkog do nitkog kao da je to put od rođenja do kraja. Kuštrava kosa i mladost na stjenovitoj litici more mirno i vjetar tih, smiren, kosu premješta kao valove. Postoji li slučajnost da violina sad zasvira staru pjesmu, da nježnost kroz note uđe u tijelo i tamo ostane zauvijek. Navike ostavljene u tinti na papiru što niz liticu leluja malo na desno mali na lijevo, navike sa poštanskom markom sljube se sa morem i postaju jedno. Čekati. Treba čekati znak. Odjednom zapuše na tren vjetar što nosi sol i melodiju. Čekao sam, a jesam li dočekao? Hodat u vjetr poput svakog bića što se sa životom bori. Osjetiti otpor. Sjetio sam se svega i sad trebam plahtu, čašu i tvoj mekani dodir, jel to samo predivan san ili samo ogledalo u trenutku što je za nama. Kažu treba čekati. Čekati dok ne osjetimo vjetar.

20

utorak

svibanj

2008

Zvijezda na nebu (191)

Sigurno, može se reći da me duže opet nije bilo na blogu. Istina primjeti se. Po zna koji put sam se upitao zašto imam Blog i je li vrijedilo sve ove godine biti tu i ulagat vrijeme i trud u ovo što tako neosjećajno na blogu zovu arhiv. Ovo vrijeme što je prošlo sačinjeno od prisjećana od osnovne škole, od učenja, od satova dramske glume pod vodstvom Zvjezdane Ladike koja Nas nažalost gleda sa Neba. Prisjetio sam se treninga raznih sportova. Prisjetio se šokova ispita. Jednako nebrojenih sati izmarkiranih. Prisjetio se odluka koje čline me takvm što jesam i tko jesam. Blog je definitivno u svemu tome zauzeo veliko mjesto. Pisao sam svašta od gluposti do meni jako dragih i posebnih tekstova. No znam da svako to pismo meni čini uspomenu. Meni čini vrijednost koju nemogu nazvat arhiv. Već svojim životom. I ponovo sam prihvatio argument da je blog neprocjenjiv ako ga iskreno pišeš. To sam saznao kada sam Lani jednoj predivnoj i posebnnoj osobi koju sam upoznao na poseban način pročitao njezin blog tihim glasom gotovo šapatom. Proveli smo noć razgovarajući i čitajući riječ po riječ čineći rečenice sklad emocija, vjere i ljubavi. Zvući patetično možda i istrošeno. No vrijedilo je svake sekunde i vrijedit će neprocjenjivo uvijek. Emocije koje dožviš u trenutku posebne su i urežu se u sjećanje. Ne znam zašto sam se prisjetio svoje uloge u jednoj predstavi. Bio sam još dijete. Posebne prestave, za mene posebane u svakom pogledu. Imao sam ulogu Kralj sjećam se jos riječi kao da je jućer bilo: "Ugledao sam brod, sa mnogo ljudi. Na pramcu predivnog broda vidim zastavu. Bila je to crveno.bijelo-plava zastava sa ponosnim hrvatskim grbom." Tako je glasio dio moga teksta. Bilo je to vrijeme kada sam ja imao 7 ili 8 godina rat je bjesnio u zemlji, a ja eto spominjem brod i zastavu. Spominjem slobodu i vjeru. Prestao sam stim jer nisu financije dopustale, a nije ni vrijem bilo kada je dramska umjetnost bila na prvom mjestu. Svatko od nas je posebna zvijezda. To sam naučio od Zvjedane Ladike. Život je jedna velika uloga. Svatko od Vas je zvijezda bez koje svijet nebi bio ovako zabavan ovako iskren. Znam reči će mnogi nepravda je svugdje oko nas. Nažalost to je istina. No zvijezde sjaje u mraku. Bezobrazno prkose mraku nebeskih prostranstava. Žare svjetlošću i toplinom u hladni Svemir. Za mene ljudi su Zvijezde i svaka ta zvijezda svijetli vedrinom i toplinom u ovom trenutku sada. Zvijezde se privlaće i postanu ovisne jedna o drugoj jer imaju snagu da progovore riječi i puste glas. Da prekinu tišinu koja poput Svemirom vlada. Ono što na spaja činit će nas jačim i otpornijim na nepravdu, mržnju i nemire. Reci da sam idealist da sam naivac. Vedar sam i sretan. To je sve što treba prava zvijezda biti.

Završit ću stihovima iz Jalte: "Neka cijeli ovaj svijet"!

Neka cijeli ovaj svijet
Znam, negdje mjesta ima
na svijetu kojem živimo mi
još negdje sunca ima
gdje postoje još sni

R: Neka cijeli ovaj svijet
još sja u suncu
neka naša Zemlja sva
postane sretna
Neka cijeli ovaj svijet
zove se bajka
zelena i mirisna
cvjetna sva i nevina
livada iz sna

Plam topli negdje tinja
sjaj tople zvijezde seže do nas
još pravih ljudi ima
što vjeruju u spas


R: Neka cijeli ovaj svijet
još sja u suncu
neka naša Zemlja sva
postane sretna
Neka cijeli ovaj svijet
zove se bajka
zelena i mirisna
cvjetna sva i nevina
livada iz sna


Voli Vas Kikirikitrip!

01

utorak

travanj

2008

Bit ćeš bogat kao i mi (190)

Poštovanje dragi blogeri i blogerice evo dogurali smo već do travnja prošli kroz 90 dana 2008 godine. Da tko bi rekao da tako brzo vrijeme prolazi oko nas. Vrjednosti koje nosimo u sebi pokažemo sa vremenom to je dobra strana što vrijeme donosi. Nadam se da ste sve ove godine uživali samnom. Ma znam niste uvijek. No to je blago života kada imaš od predivnih do krajnje dosadnih razmišljanja. Netreba se niti jednog takvog pisma odreć. Da velika brojka od 189 pisama. Puno je to svakakvih tekstova al možda je ljepše sama pomisao da u svaki post me veže nešto lijepo. Biti bogat za mene ne predstavlja American zlatna kartica niti auto skuplji od iznosa pomoći koja Africi neophodno treba. Ironija nas okružuje zar ne. No za mene je bogatstvo kad si pošteno odgojen iskreno razmišljaš i kada stvaraš stvari koje usreće ljude. Sreća je jedina pojava koja liječi više bolesti nego andol. Izazvati sreću na licu svog prijatelja i prijateljice, blago koje teško možete novcem izraziziti. Danas je svakako poseban dan, izazovite osmjeh na licu. Jer ovo je divan svijet i vrijedi svakog trenutka življenja.


Nadam se da će te i dalje uživat samnom kroz ovaj blog.

Novi postovi se nalaze i na moja druga dva bloga:
Kad blog postane samo san (1)
Doći ću ti u snovima (1)

Srdačan pozdrav!

23

nedjelja

ožujak

2008

Sretan Uskrs :)

03

ponedjeljak

ožujak

2008

LJUBAV (188)

Da je život sagrađen od samih dobrih trenutaka zvao bi se raj. Da je život građen samo od loših trenutaka zvao bi se pakao. Pošto je život građen od jednog i drugog to se onda zove LJepljiva Urnebesno Brza Atraktivna Vožnja ili skraćeno LJUBAV!

27

srijeda

veljača

2008

Kada život kroz slovo prođe!

Slovo: K

Riječ: Kruge

Rečenica: U Krugu se slatikiš nalazi.

Tekst: Primjetili ste da vam slovo k nije ništa značilo no onda je nastala riječ. Međutim ni ta riječ opet ništa vam ne znači. Došli ste na rečenicu i svatili ipak nešto. No opet još uvijek niste sve dokučili. A što tekst kaže? Život je slojevit i svi smo samo mi jedno obićno slovo. I mali smo faktor. Istina no zamisli te da nema tog jednog slova. Što bi se desilo? Izgubile bi smisao riječi, rečenice, pa i tekstovi možda čak i knjige. No kada ljudi svate tu slojevitost počnu razmišljat drugačije. Jer znaju da će kad tad slovo izbljedit. Znaju da će to slovo vjerojatno na kraju nestati. No da se to nebi dogodilo treba okrenut priču. I pisat knjigu. Stvorite svoj život u obliku knjige. Carpe Diem je za mene predivan skup slova. Tvore možda najbolje što od života možemo razumjet. Jednako kao ovaj tekst da bi razumjeli morate ga prčitati do kraja i iznova i iznova slojevit je jer samo tako daje privid stvarnosti i mašte u istoj rečenici. Ne vrijedi slovo ako se sramežljivo gleda u ogledalo i divi samo sebu. Nije ni poanta da bježite od sebe ni od problema ni od ekonomskih vrijednosti. Poanta je da svatite da baš vi ste najvrijednije slovo i da zaslužujete se uklopit u riječ. Nije poanta da budete bogati. Nije nužno da vozite žestoki auto. Napišite knjigu tako da gradite prijateljstvo, ljubav. Naučite drugu kulturu i jezik i reci te Je t'aime, Je t'adore svojoj ljubavi. Stvorite riječi prijateljstva. Povežite slova i stvorite rečenicu. Napište tekst o svojem putu kroz promjene kroz osjećaje koje dožive sva slova trošeči preostale atome snage svake sekunde. Pazite svoja prijateljska slova, jer su jedinstvena, pazite svoje riječi jer ih teško možete ponoviti imate samo jednu priliku. Ta prilika se zove život. Kad više nebude vidljivo vaše slovo kada bude blijedilo ako ste dobro knjigu napisali. Tada će se dogoditi čudo. Vaše riječi će same retuširat slovo i oživit će te. Nemoj okljevat ni jednu sekundu da sljedeću provedeš sretno i ispunjeno.

Knjiga: Ova knjiga je na početku i stranice treba organizirat i pametno složit. Vi će te mi u tome pomoć. Zajedno posložit ćemo riječi koje će mene učiniti sretnijim i živm do kraja baš kao i Vas. Biti vaš prijatelj ispunjava moje tijelo i moju dušu svaki put jednako i neopisivo. Svaki put adrenalin prođe mi kroz vene kada moje slovo Vas razveseli.

12

utorak

veljača

2008

E brojevi (187)

Pogledajte listu štetnih E brojeva, nisam ni znao da ih toliko postoji!

Strašno sa čime se hranimo!


Image Hosted by ImageShack.us

By kikirikitrip at 2008-02-12

Klik na sliku za veću rezoluciju!

Srdačan pozdrav!

11

ponedjeljak

veljača

2008

kuca srce (186)

Pitate se a čemu ja pišem o toj nekoj ljubavi o tim nekim osječajima. Zašto uopće misliti o drugima kad je vrijeme kapitalizma i suhih eura. Čemu se ja to sa uvijek istom strašću obraćam. Čemu sve to? Pa nije to bez razloga zapravo sve ovo radim radi zbog toga što mene vesele ovakve priče ovakva razmišljanja i što vidim ljude oko sebe koji vole, koji su osječajni koji kad ih pogledaš i dotakneš izmjeniš toliko informacija, a da ni slova ne progovoriš. Predivna stvar je što pišem u mnoštvu drugih ali uvijek me možeš prepoznati. Jer ljubav nije stvar nema matematičke vrjednosti i nemože ju nitko isto opisat. Naši osječaji nisu zbroj vitamina a i vtamina b. Naše prijateljstvo naša povezanost sa drugim bićem ne svodi se na to koliko toga si zaradio ni koliko otga si potrošio na nekoga. Osječati da nekog voliš je teško pojasnit jer svi nemogu voljeti. Istina je ima ljudi koji nemogu voljet i nikad i neće. Jer nitko im to nije pokazao ni dao. Zato ja pišem. Ljudi su živi kada vole i djele sebe, a ne svoje novce. Ljuav je kada svoje vrjeme svoj znoj i svoju strast pokloniš i netražiš za uzvrat ništa. Nije isto biti živ i bezosječajan i živ i osjetiti svoje prijatelje svoje voljene. Mnogi će reči pa di je tu ljubav u današnjem društvu sex i novac je dans sve. A ja ću vam reći to je sve i ništa. Sve ako ste sebični iskvareni gad i ništa ako ste osječajni, voljeni i volite. Ima trenutaka kada je teško u životu. Ima istina je. Ima trenutaka kada bi ste pobjegli od svega. No to nije rješenje. Rješenje se gradi ako imaš vjere, ljubavi i povjerenja. Mnogi će reči, a jesi kikiriki. Pa ko ti danas ne mulja. Ma nek muljaju, ntko nikada ne mulja druge. Nikada. Svi koji muljaju kad tad sami sebi će doći na naplatu. Iz modernog svjeta i vijeka možeš jedino zaključit račun uvijek dolazi poslje bitke. Junaci obično ostanu u sjeni, heroji ostanu zaboravljeni. Ljubav pobjedi sve neprijatelje jer ima snagu jer ima karakter. E ta ljubav hm. ta ljubav, ljubav grije srce dokle god ono junački kuca živo.

03

nedjelja

veljača

2008

Šum vjetra i plava ptica (185)

Ovo je priča koja se nastavlja iz 178. pisma.

Ona stara vrata koja sam zatvorio izlaskom iz onog divnog dvorišta. Više ne postoje. Ne postoji više to dvorište. Ne postoji moje mjesto. Ne postoji jer je izbrisano. Sad je to samo ravno zemljište na kojem će izniknut nova zgrada nova nastabma za neke nove obitelji. A ja. Što samnom, nitko nije ni pitao. Ja sam krenuo dalje nastavio hodat i ici dalje od tog mjesta. I pokušao sam naći dugu pokušao sam naći boje. Stao sam, a srce je bilo uzbuđeno. Ugledao sam prag. Ne to nije bio prag u nešta što je bilo od cigli nešta od betona, stakla ni željeza. Stao sam na pragu svoje mašte. Ogromno polje boja se preljeva iz jedne u drugu. Kao tekućina, lica poznata izviruju, pričaju priče. Pokazajuju snove. A ja se osjećam kao ptica. Letim i osjećam kako je svijet lijep osjećam se kao oblak koji putuje i divi se svijetu. Koji je takav sav čudan i nerazumljiv koliko ga god više svatiš toliko ti mnogo toga postane još nejasnije. Valjda neke djelove treba ostaviti i samo nastaviti se smješiti i divit se što sanjaš. Mene uvijek možeš pronaći iznad duge. Letjet ću i sanajt. Sanajt ću preljepi svjet. Neću dati da snovi mi promaknu. Ti si ta koja mi energiju daješ. Ti si ta koje moje snove posječuješ. Mene ćeš nači u snu uvijek. Kad sam ugledao tebe svatio sam da te volim. Kad si me svatila nisi htjela priznat da postoji takva mašta. Predivan je ovaj svjet. Nije uvijek isti i nije miran i stotine ljudi kroz oči će mi proći al jedino ćeš mi ti zauvijek ostati. I divit ću se svijetu. Što je tebe stvorio. Divit ću se što planine mi nisu granica. Što livade ni kontinenti mi nisu nikakva kočnica. Ja sam gdje god se okreneš. A ti si jedinstven primjer kako je lako voljeti kad imaš tako dobru osobu. Probleme što život donese tvoj osmjeh razbistri. Nije mi ništa teško jer znam da je svijet prelijepo mjesto sa plavim nebom i plešem u mračnoj sobi i vidim te i dodirujem. Sve se može promjenit i ulice i gradovi. Ali ja opet volim tebe, opet vidim tebe i opet osjećam isto. Osjećam se da živim na ovom predivnom svijetu i da svaki trenutak kad pomislim na tebe postane neprocjenjiv. Osjećam i to je vrijednost ovog života. Kad osjećaš onda si bogat. Kad si zdrav i osjećaš. Netreba ti ništa više. Raširiš krila i poletiš kroz život osmjehneš se svakome, plave ptice postoje i šaptat će ti predivnu melodiju. Nije ništa nemoguće, a biti voljen i voljet je temelj mašte, temelj života i zdravlja. Ovaj svjet je predivan samo ga tako treba gledat. A vi to možete. Možete zato jer ste ljudi. Divno je što postojiš. No meni je još bolje. Jer imam čast da se poznamo. Poznavati maštu i uživati. Ti si moja mašta ti si moj dan i noć. Predivan je ovaj svjet ponovit ću to svaki put. Jer nema toga što za tebe nebi napravio i znam da je život mašta koju ću preletjet sa TOBOM :)


Hvala!

<< Arhiva >>